U svijetu odraslih, pravosudni sistem je takav da kažnjavamo kriminalce i pobrinemo se da pravda bude zadovoljena. U našim domovima, mame i tate se često smatraju jednom drugom vrstom ‘pravosuđa’. Ali, ako želimo pomoći našoj djeci da postanu zrele, produktivne odrasle osobe, moramo dobro promisliti o načinima kako kažnjavamo njihovo loše, te kako nagrađujemo dobro ponašanje.

Kazne


Većina roditelja smatra kažnjavane dijelom svoje uloge u domu. Djeca su neposlušna i moraju biti kažnjena. To će ih naučiti da postoje stvari koje nisu dozvoljene, a u isto vrijeme će ohrabriti i potaći na dobro ponašanje – ili bar tako mislimo.

Međutim, razne studije su pokazale ozbiljne probleme u vezi te jednostavne strategije kažnjavanja kod kuće. Uobičajene stvari koje smatramo kaznom – malo ispljuskati dijete po stražnjici, poslati ga u sobu, uskratiti određene privilegije – obično samo nameću patnju zbog ponašanja u prošlosti, umjesto da potakne dijete da promijeni svoje ponašanje u budućnosti.

Šta je cilj odgajanja i roditeljstva?

Postoji drugačiji način. Prva stvar je da se upitamo: “Šta je cilj odgajanja i roditeljstva?”

Postoji izreka koja kaže: “Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” Ironija je da mnogi govore o kažnjavanju, ali kazna je bezvrijedna ako se dijete ne promijeni. Cilj roditeljstva i odgajanja ne bi trebao biti davanje kazni, iako često moramo kazne dati. Cilj bi trebao biti naučiti dijete da se dobro ponaša.

Upućivanje zahtijeva da se fokusiramo na tri stvari.

Komunikacija: Kada postoji sukob, roditelji moraju razgovarati sa svojom djecom i slušati dječije namjere i želje.

Motivacija: Roditelji moraju pokušati pružiti djetetu neki pozitivan razlog za promjenu ponašanja – nešto drugo osim samog izbjegavanja kazne.

Prepoznavanje: Ako se dijete promijeni, promjena mora biti brzo nagrađena i priznata od strane roditelja. Ovo može izgledati jednostavno poput samo reći ‘Zaista to cijenim’ ili ‘Hvala ti što to radiš’ Prepoznavanje će dati djetetu razlog da donese dobre odluke idući put.

Kako izgleda upućivanje?

Mom sinu uvijek treba vječnost da se ujutro spremi za školu. Moj prvi instikt je uvijek bio da ga kaznim – uskratim neke privilegije, uzmem igračke, čak ga i istučem – sve dok nisam pokušao razumjeti njegovu stranu. Razgovarali smo o tome i rekao je da se ne želi brzo spremiti jer nije imao dovoljno vremena da se igra.

Tako samo napravili kompromis: Ja ću se pobrinuti da ga probudim do 6 ujutro i dati mu 30 minuta za igru. Nakon toga, bilo je vrijeme da se spremimo i idemo. Međutim u 7 i 15 moramo izaći iz kuće – bilo da je spreman ili ne. To znači, rekao sam mu, ako je u pidžami, mi ćemo još uvijek krenuti preko vrata. Ovaj pristup nije uopće uključivao kaznu, ali je uključivao jasnu komunikaciju i posljedice.

  • Moj sin je bio prisiljen razmišljati o svojim jutrima i koliko vremena ima.
  • Ja sam bolje razumio svog sina i on je trebao komunicirati sa mnom.
  • Moj sin je naučio da njegovo ponašanje ima posljedice – mi ćemo izaći iz kuće u određeno vrijeme, bilo da je spreman ili ne!
  • Na kraju, on mora odlučiti želi li radije riskirati da bude posramljen u školi ili slijediti pravila.

I ja sam uvidio da moj sin ovisi o meni da budem spreman da ga vodim u školu na vrijeme – baš koliko ja računam na njega da bude spreman!

Općenito, upućivanje – mnogo više nego kažnjavanje – pomaže djeci da postanu zreli ljudi i prisiljava roditelje da budu bolji primjeri. Čini da se roditelji potrude bolje razumjeti djecu i tako popločava put da djeca, kako odrastaju u tinejdžere i naposlijetku u odrasle, otvorenije razgovaraju sa svojim roditeljima.

“Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” Izreke 22,6

 

Tagged with →  
Share →
%d bloggers like this: