Moj posljednji pothvat kao roditelja je bio naučiti sina iznijeti smeće svaku noć nakon večere. Kanta za smeće u kuhinji je mala; svaku večer nakon večere očistimo stol i stavimo smeće u nju; svaku večer ja moram zavezati vrećicu sa smećem i odnijeti je do kontejnera u susjedstvu, udaljenog možda pedesetak metara od naše kuće.

U jednom trenutku, pogledao sam mog lijenog, TV-konzumerskog, osmogodišnjeg sina i pomislio: “Vrijeme je da on ovo radi.”

Mislio sam da će biti lagano. Treba mi oko 5 minuta da uzmem smeće i iznesem ga do kontejnera. Ali moj sin je prilično talentiran. Uspio je preokrenuti petominutnu aktivost u tridesetominutno mučenje koje obično završava tako što ja iznesem napolje smeće, baš kao i uvijek do sada.

Kako da navedem moje malo dijete na promjenu?

Ne postoji čudotvorni lijek za roditeljstvo – jedna stvar koju naučimo kao roditelji je da niti jedna metoda ne funkcionira 100% stalno. Međutim primijetio sam nešto pozitivno kada unesem suptilnu promjenu u način mog komuniciranja

Cilj odgajanja (roditeljstva)

Ranije sam uvijek smatrao kako je kazna način za kontroliranje ponašanja moje djece. Ali, šta je cilj odgajanja? Je li to kontrola? Ili nešto bolje, nešto dublje?

Vjerujem da je cilj odgajanja, ako baš morate izabrati jedan cilj, naučiti djecu da budu zrele, odgovorne i produktivne odrasle osobe. Upućivanje – ne kontrola – je cilj.

Primjer iz sporta

Jeste li ikada gledali trenera kako radi sa svojim igračima? Općenito se trener fokusira na tri stvari – primjeri, poboljšanja i posljedice.

Prvo, treneri ne provode previše vremena pokazujući svojim igračima pogrešan način obavljanja stvari.

Oni žele naučiti svoje igrače da uvijek rade kako je ispravno. Stoga se potrude da njihovi igrači često vide dobre primjere najboljeg načina obavljanja stvari.

Drugo, dobri treneri manje vremena provode fokusirajući se na greške, a više na to kako doći do poboljšanja.

Trener zna da će biti uspješan trener samo onda ako se njegov igrač poboljša. Stoga kada igrač napravi grešku, trener ukaže na grešku, ali ne bez da potakne i ohrabri da se igrač fokusira na to kako uraditi nešto na ispravan način.

Treće, dobri treneri dopuštaju svojim igračima podnijeti posljedice vlastitog ponašanja.

Oni ne pokušavaju spastii svoje odrasle igrače od bolnih posljedica njihova ponašanja. Ako igrač prekrši pravilo, možda neće moći igrati i trener dopušta da se to dogodi – ne pokušava tu grešku zataškati.

Razmišljao sam o ovim stvarima i primjetio koliko mnogo stvari ne radim kako treba. Često nisam najbolji primjer koji mogu biti svojoj djeci. Koncentriram se samo na to da im kažem šta da urade, bez da im pokažem kako da to urade. Drugo, fokusiram se na kažnjavanje njihovih grešaka, ali se ne usredotočim na to da im pomognem poboljšati se. Poboljšanje je sporo i dolazi malo po malo, ali mi kao roditelji smo u najboljem položaju za pomoći našoj djeci da se promijene.

I konačno, često pokušavam spasiti svoju djecu od posljedica njihovog ponašanja. Uradim njihovu zadaću za njih, sakupljam odjeću, obuvam ih – trebam tražiti prilike kako da im postepeno dozvolim sve više i više osjetiti prirodne posljedice njihovog ponašanja. Ponekad, najbolji način da ih ohrabrim na promjenu i sazrijevanje, može biti taj da im dopustim osjetiti malo bola.

Ovakve odluke nisu lagane, ali to su stvari koje moramo činiti ako želimo biti uspješni roditelji. To je važan posao; naša djeca će nam jednog dana zahvaliti ako budemo u stanju da ih uputimo i obučimo da budu odgovorni, zreli i produktivni.

“Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” Izreke 22,6


 

Tagged with →  
Share →
%d bloggers like this: